Pomalo zaboravljeni Branko Ćopić

„Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.“

„Po šumi širom bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta, lovom se bavi obnoć i obdan s trista kopalja naoruža! I vuk i lija pa čak i ovca poznaju Ježa slavnoga lovca!“

„Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom,
No jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom,
Sjetit ćeš se jednom svega i prosuzit ćeš znam,
Kao brod bez stijega, lutat ćeš vječno sam!“

„Držite se dobro, moji dječaci! Jovanče, Striče, Đoko, Nik, Vanjka Široki, mi vas čekamo da se opet vratite. Nek bude onako kako ste se dogovorili na posljednjem sastanku u Gaju: oni koji ostanu živi, sastaće se jednog dana opet u Prokinu gaju, naložiće vatru u logoru Tepsija i oko nje će pričati o onima koji se nisu vratili. Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.“
‎“Dragi brate Mićo, ti si Amerikanac, djeca su ti Amerikanci, unuci Amerikanci, žene se kako hoće i s kim hoće, a opet Amerikanci ostaju. A ja, moj Mićo, imam ti u kući čitavu varicu: sin mi Srbin, snaha Hrvatica, a moji rođeni unučići – kao da si popeo magarca na kobilu – ni tamo ni amo, strina srpska, a glava hrvatska i obratno. Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni. E, čija li je to konjska pamet izmislila da mi jesamo znati!“

‎“Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je u dobro čuvanoj rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati i mijenjati ravnodušni starci. Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u bistroj, mirnoj vodi jezera…“

‎“I najzad, završivši pesmu i padajući na zemlju, cvrčak još poslednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blažen potonu u  naručje bele smrti“

‎“Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je naveče čak i u mlin poveo. Do dugo u noć sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale žabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li još na zemlji ili zajedno s mje­secom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka.“ (Čudesna sprava)

„Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamljeni, i na duši biva teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama, sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva…“

‎“Kad na jesen iz hasana krenem,
nasred une vodenica stara
podseti me na brujanje vrijedno
seoskoga mlina potočara.
tu ostaše moji dani plavi
ispod vrbe, u prohladnoj travi.“

‎“…I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato. Pa se onda katkad žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti tješiti se rakijom kao moj strikan?“ (Pohod na mjesec)

„Ispričaću priču vama,
o bosanskim planinama,
o Krajini, gnijezdu buna,
kud protiče brza Una.“

Leave a Comment

Your email address will not be published.